četvrtak, 8. veljače 2024.
Duše u Čistilištu koje Patiju zbog Nemoralnog Odjevanja
Poruka Valentini Papagni u Sydneyju, Australija 21. siječnja 2024.
Ovaj jutro me Anđeo odveo da posjetim neke duše u Čistilištu.
Prvo me je Anđeo odveo na jedno mjesto u Čistilištu, gdje sam susrela i razgovarala s mnogim različitim grupama mlađih žena. Pozivajući me i molići da im pomognem, rekle su: „Valentino, možeš li nam pomoći? Možda bi se moglo za nas moliti?“
Nekima sam pitala: „Što je razlog što ste ovdje? Što ste učinile?“
Žene su odgovorile: „Nosile smo moderne odjevne predmete i oblačili se provokativno — nosile kratke suknje i haljine. Sada zbog toga jako patimo. Nismo znali da tako mnogo griješimo Boga.“
Rekla sam im: „Moda je zlo. To nije od Boga.“
„Nitko nam o tome nije pisao ili rekao. Mislile smo da je to u redu, a sada kad smo ovdje ne možemo sebi pomoći. Moramo patiti,“ žalile su se.
Rekla sam im: „Ja sam objavila poruku o tome kako se obući.“
One su rekle: „Da, ali ne u crkvama i drugim mjestima. Nitko nije to napisao da ljudi čitaju.“
Rekla sam: „To jako griješi Boga pokazivati tijelo, osobito za žene.“
One su rekle: „Moramo biti ovdje dugo vremena. Sada se kaje.“
Rekla sam im: „Blagoslovljena Majka uvijek me uči i kaže mi da kažem ljudima da treba biti pokriveni — ne iznad koljena nego ispod koljena, a možda čak i dulje, da bi se tijelo pokrilo i nije bilo izloženo.“
„To je također krivica crkava jer one ne uče ljude kako se obući — neke ljudi se oblačaju kao da idu na plažu.“
Nakon što sam s Anđelom napustila mlade žene, prošli smo pored druge grupe duša koje su nas gledale. Pokazivali su i ja čula kako govore jedni drugima: „To je ta dama. To je vizionarka.“ Anđeo i ja pogledali smo se i osmehnuli.
Te duše prišle su mi i rekle: „Valentino, ti si vizionarica — možeš li za nas moliti?“
„Da,“ rekla sam im, „ja ću se moliti za vas.“
Napustili smo te duše i Anđeo me odveo na drugo mjesto u Čistilištu gdje sam morala ulaziti u određenu zgradu.
Čim smo ušli, rekla sam Anđelu: „Bože moj, ne bih voljela biti ovdje.“
Zgrada je bila ogromna, vrlo propala i zanemarena — strašno mjesto. Unutrašnjost je imala veliki hodnik s mnogim vratima. Vrata, vrata, vrata svuda oko mene. Nikad nisam vidjela toliko vrata, sve otkinute i visjeće. Šetala sam kroz hodnik i pokušavala vidjeti što se nalazi iza vrata kada sam čula teške, ustrašujuće zvukove poput jeka — zvukovi zlih duhova. Mučene duše zatvorene ovdje su svi muškarcima.
Anđeo se približio meni i rekao: “Ne! Ne idi dalje unutra. To nije za tebe, i ne otvaraj vrata!”
Kasnije tog dana, na Svetoj Misi, ponudila sam našem Gospodu sve duše koje smo posjetili, posebno one zatvorene u zgradi, ostavljajući ih podno Svete Oltarne Pregrade.
Rekla sam: “Gospodine Isuse, smiluj se dušama koja su iza tih zatvorenih vrata.”
“Gospodine Isuse,” rekla sam, “otvaram sva vrata.”
Naš Gospodar je rekao: “Vidi, oni su zvali na Moju milost.”
Ne mogoh prebrojiti zvukove koje sam čula — poput jeka i jecanja. Niko ne moli za njih. Bilo je tako tamno, deprimirajuće i ustrašujuće. Trebalo mi je nekoliko dana da se oporavim od ovog iskustva.
Ovo posljednje mjesto koje sam posjetila u Čistilištu bilo je toliko deprimirajuće da sam bila tako sretna vratiti se u svoju sobu.